Приказивање постова са ознаком ZLATNA PRASINA. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком ZLATNA PRASINA. Прикажи све постове
субота, 17. септембар 2016.
субота, 1. фебруар 2014.
ZLATNA PRASINA
Svakodnevno prolazim pored stare ciglane od koje je ostao samo ogroman dimnjak, prljav od cadji, okrnjenog vrha, koji s puta podseca na kulu srednjevekovnog dvorca. Volim taj put i uzivam u plimi osecaja koja me preplave uvek iznova, sasvim spontano, kad god je na vidiku stari, osteceni dimnjak. Nepogresivo cela paleta mojih emocija, pracena slikama iz detinjstva nezno dotakne moje srce i iscezne ostavljajuci toplinu.
Citavog detinjstva provodila sam bezbrizne dane u setnji sa mojim tetkama do dedinih vinograda i vocnjaka. Znale smo citave dane da provodimo u vocnjaku, one su radile, a ja setala , igrala se, skakutala oko njih i spavala. Vocjak je imao malu kolibicu koja je sluzila da se sklonimo od kise ili odmorimo u toku dugih , letnjih popodneva . Budila sam se cesto uz miris jagoda , tresanja, grozdja, korpi punih lesnika i oraha. Moje popodnevno budjenje poklapalo se cesto sa prolaskom voza, u vreme raspusta , vozovi su bili puni putnika, deca bi gledala kroz prozor i mahala mi. Dani su bili beskrajno dugi, suncani , topli, haljine cvetne, serpe tackaste .Nocu je duvao lahor, nebo je bilo prekriveno zvezdama koje su svetlucale. Secanja na te dane odisu neznoscu, toplinom, sigurnoscu, mirom i skladom. Negde u toku odrastanja, taj divni osecaj je iscezao.Svakodnevicu su preplavile razne ambicije, strasti, zelje. Potroscka civilizacija uzima svoj danak. Vise nijedno zadovoljstvo nije potpuno, predaha nema.Svakodnevne obaveze odnose u nepovrat sate , dane, mesece i godine.Zelim sve vise, bolje ... i onaj nepogresivi osecaj , kad oslusnem sebe, da nesto ozbiljno nije u redu. Prelazim preko njega lako , ali on se uporno vraca. Moj unutrasnji alarm upozorava na upad uljeza. Stalna uzurbanost, nervoza, hronicni nedostatak vremena, umor i nezadovoljstvo, prozimaju svaki trenutak, bacaju senku na radosti i teraju mir daleko od mene. Uprkos svemu, nekoliko trenutaka svakoga dana, uporno, celu me prozme taj blagi osecaj mira, sigurnosti, neznosti i sveopsteg sklada, tek da me podseti kako treba da bude, sta je zaista vazno i cemu treba stremiti. Postaje mi jasno da nista materijalno ne moze doneti srecu. Toliko kupovina velikih , malih i sada posle toliko vremena od njih nije ostalo nIsta, nikakav trag, nikakve radosti ne mogu da se setim, a sigurno je bilo. Sve je ostalo zaboravljeno, prekriveno prasinom vremena. Jedino sto pamtim to su trenuci koji dotaknu dusu i zauvek ostave taj zlatni trag. Sada znam da je taj trag , zapravo putokaz kojim bih trebala ici da nadjem ponovo svoje bice, sebe skladnu i mirnu, punu radosti i topline. Sabirati te trenutke posveceno i uporno, znaci uneti neprolaznu lepotu u svoje bice, obasjati vecnim sjajem svoju dusu, razgrnuti maglu i videti beskrajnu lepotu. Dan za danom, vracam se pravoj sebi, iznova je gradim, osluskujem i sve cesce uzivam u trenutku.
Пријавите се на:
Постови (Atom)