петак, 30. октобар 2015.

OKTOBAR

 Ovog oktobra, čini mi se, kao nikada do sada, moglo se uživati u svim lepotama jeseni. Smenjivali su se lako, kao na filmskoj traci, sunčani, topli mirni dani, stvoreni za boravak u prirodi, čitanje na suncu, duge šetnje, večeri punog meseca. Potom bi iznenada preko noći teški  oblaci izlili potoke tople kiše i sve bi mirisalo na vlagu i mokru zemlju. Posle dugih šetnji po kiši uvek bi usledilo dugo leškarenje, gledanje filmova, ispijanje čajeva...čitanje. Košava je danima raznosila lišće po celoj ulici, povijala grane, kvarila frizure i držala nas u kući pored toplih radijatora. Miris toplih kroasana širio se iz kuhinje .

Oktobar je oduvek za mene bio mesec pun događaja, mesec velikih radosti, ali i velikih tuga. Osmog oktobra pre 32 godine , moje venčanje, avantura koja traje i sa godinama dobija na kvalitetu i punoći. Svakako su naše dve ćerke najdragoceniji dar koji je Bog mogao da nam pokloni i ja bih volela da smo se pokazali bar malo vredni tog poklona. Mislim ponekad , sa ogromnim strahopoštovanjem, da prosto nismo u stanju da shvatimo pravu vrednost tog dara, da to prosto prevaziazi našu moć percepcije.


Oktobar je doneo i neke tuge u moj život. Oktobra meseca umro je moj deda po ocu, Budimir i ja sam tada, prvi put , shvatila tako duboko, lično da je smrt sastavni deo života i da je neko ko je za mene uvek tu, koga shvatam zdravo za  gotovo, nestao zauvek i da su uspomene sve što imam.

Moja tetka po ocu Milena, inače njegova najmlađa sestra,  umrla je u oktobru, iznenada i ostavila nas zatečene. Taj prostor u mom životu ostao je zauvek prazan, njihovo mesto u mom srcu netaknuto.
 


Tako me je život sam u oktobru naučio mnogo čemu, iznad svega, prolaznosti i kako treba ceniti vreme koje nam je dato za sebe same i za ljude koje volimo.

Nastojim da uživam u svakom danu, da ponešto naučim od svakog čoveka kog sretnem,da pokažem svojim najbližima koliko ih volim i da duboko u duši sačuvam svoj mir .

   





петак, 16. октобар 2015.

BON APPETIT

Problem sa hranom pojavio se pre oko devet meseci  i poklapa se sa promenom mog radnog vremena. Počeli smo sa radom od 8-16 časova . Krećem na posao u sedam ujutru, kod kuće sam u pet popodne. Ono što je u prvi mah izbilo kao problem, bio je hronični umor koji me nije napuštao mesecima. Budila sam se ujutru jednako umorna kao da tek treba da krenem na spavanje.Dani su mi prolazili u nekom bunilu. Nisam imala vremena nizašta, a i kad bi se pojavilo vreme, ja više nisam imala snage. Sve ono što je činilo najlepši deo mog života i punilo vetrom moja jedra, nestalo je jednim potezom. Trebali su meseci upornog truda, da se lagano dozovem sebi, reorganizujem svoje vreme i svoju energiju  i ponovo budem  JA, sa svim svojim interesovanjima, ljubavima i osluškivanjima svojih želja i potreba, ali  i sveta oko sebe. 

Kada sam uspela da nekako savladam taj problem, u prvi plan je izbio sledeći, čini mi se ništa manji, problem sa hranom. Mesecima već ne osećam glad. Onaj dobri, zdravi apetit, kojim sam se odlikovala ceo život, nestao je bez traga. Jedem zato što je tome vreme, a ne zbog toga što sam gladna. Čekajući da se to samo nekako reši, prošli su meseci. Ujutru dok se budim, imam osećaj u želucu kao da sam upravo ustala sa stola, posle obilnog ručka. Taj osećam me prati čitavog dana i tako već mesecima.
Način ishane ću svakako morati da promenim. Umesto tri obilna obroka , počeću da uzimam pet manjih obroka, što znači da ću se hraniti raznovrsnije. Možda je to način da ispraznim svoj želudac i povratim zdrav apetit. Unosiću više povća i vlaknastih namirnica, mislim da je to vrsta hrane koju sam zapostavila poslednjih meseci i svakako posvetiću više vremena osluškivanju svog organizma, kada je hrana u pitanju.
Oh, kako mi nedostaje taj osećaj praznog želuca, osećaj gladi , posebno kada se budim ujutru ....
Nedostaje mi moja nestrpljivost da probam čarolije iz moje kuhinje.....
Nedostaje mi da znam šta hoću a šta neću da jedem....
Nedostaje mi prazan stomak.....
Nedostaje mi dobar apeeeetit....



недеља, 11. октобар 2015.

JOŠ JEDAN KIŠNI DAN

Čitave noči kiša je dobovala po prozoru. Volim da spavam uz taj zvuk. Nedeljno jutro, kafa u pidžami, spremanje ručka.....mirisi kuhinje...

Zaželeli smo se prirode, šetnje. Kišni dan može biti jednako lep u prirodi kao i u kući. Oblačimo gumene čizme, kišne mantile, kapuljače i krečemo u šetnju. Nebo je olovno sivo, priroda diše punim plućima, miriše zemlja natopljena kišom, trulo lišće. Kapi kiše prave koncentrične krugove po površini vode. 

Dišemo punim plućima. Vazduh je vlažan i svež. Skupljamo šišarke, kestenje, beremo crvene bobice sa ukrasnog žbunja. Biće to divna jesenja dekoracija za kuću. Nešto od toga sačuvaćemo za Božić. 

Povremeno skidam kapuljaču. Volim da osetim kišu na licu.Dolazimo kući, pijemo topli čaj i širimo plodove koje smo sakupili da se osuše. Još jedan savršen kišni dan!


 

субота, 10. октобар 2015.

SAVRŠEN KIŠNI DAN

Volim kišu, šljapkanje po barama, šarene kišobrane, miris mokre zemlje, uopšte, volim sve vezano za kišu. Lenjo ispijanje kafe u bade mantilu , jutros sa Marijanom.... miris čorbe od povrća...miris pečene paprike... popodnevno odmaranje uz filmove....telefonski razgovor sa Katarinom....obe u ušuškane u krevetu.....jednom rečju, savršen kišni dan ...
                                   Paprat u našem dvorištu, sveža i bujna!
                                          Knjige i moje beležnice!
                                   Kiša kroz prozor dnevne sobe.

                                                 Pogled iz hola.
                                            Savršen kišni dan!


SUNČANA STRANA ULICE

Iznenadni iskorak iz svakodnevne kolotečine, na samo desetak minuta, naveo me je da promenim ugao gledanja na moj uobičajeni dnevni raspored. Desetak minuta usamljenosti, prazna klupa u parku, tlo prekriveno gomilom opalog lišća, miris zemlje, krošnje drveta obavijene sunčevim sjajem... Niko me ne zove, nikoga ne zovem... samo priroda i ja. Savršen trenutak, stopljena sa okolinom, potpuni mir u meni i oko mene. Osećaj da je to to, ono za čim tragam, čemu težim, ono što ne umem da čuvam u sebi, plašljivo i krhko. Osećaj da sam došla kući. Savršeni trenutak i duboki mir.
Jesenji povetarac podiže lišće i lako ga vrti u krug. Čestice ozona trepere pred mojim očima , prašina sija kao najlepši kristali.... sve je magično... Razmišljam o tome kada je nestala ta magija iz mog života? Uvek sam imala dar da obične stvari u životu gledam drugačije, da iz rukava izvučem čarobni prah i pospem po svojoj svakodnevici, da ŽIVIM bajku .
Kada sam postala previše ozbiljna za takav život? Kada sam počela da krivim nedostatak vremena , odbacila zadovoljstva i posvetila se obavezama, prihvatila ih kao teški jaram i umesto da letim lako iz avanture u avanturu, ja jedva hodam, pritisnuta težinom svoje svakodnevice, sve umornija i sve bezvoljnija. Sav moj život pretvorio se u jedno veliko MORAM, na koje celo moje biće vrišti NE MOGU.
Sećam se da sam kao dete uvek birala sunčanu stranu ulice, živela na sunčanoj strani ulice. U nekom trenutku, pritisnuta obavezama, krenula sam drugom, mračnom stranom. Sve je isto - samo nema sunca ! 

Zadrhtala sam od hladnoće na tu pomisao. Stavljam ruku u džep svog starog mantila i prsti mi uranjaju u mekani prah. Oh, radosti, čarobni prah se lepi za moje prste. Žurim nestrpljivo , da što pre vratim  Božanstvenu lakoću u svoj život. Izlazim iz parka i po navici krečem "drugom" stranom ulice, mračnom i hladnom. Vadim prah iz svog džepa, prelazim na sunčanu stranu , korak mi postaje lak, skoro poskakujem, ptičice pevaju i ja posipam čarobnim prahom svoju putanju.