субота, 10. октобар 2015.
SAVRŠEN KIŠNI DAN
Volim kišu, šljapkanje po barama, šarene kišobrane, miris mokre zemlje, uopšte, volim sve vezano za kišu. Lenjo ispijanje kafe u bade mantilu , jutros sa Marijanom.... miris čorbe od povrća...miris pečene paprike... popodnevno odmaranje uz filmove....telefonski razgovor sa Katarinom....obe u ušuškane u krevetu.....jednom rečju, savršen kišni dan ...
Paprat u našem dvorištu, sveža i bujna!
Knjige i moje beležnice!
Kiša kroz prozor dnevne sobe.
SUNČANA STRANA ULICE
Iznenadni iskorak iz svakodnevne kolotečine, na samo desetak minuta, naveo me je da promenim ugao gledanja na moj uobičajeni dnevni raspored. Desetak minuta usamljenosti, prazna klupa u parku, tlo prekriveno gomilom opalog lišća, miris zemlje, krošnje drveta obavijene sunčevim sjajem... Niko me ne zove, nikoga ne zovem... samo priroda i ja. Savršen trenutak, stopljena sa okolinom, potpuni mir u meni i oko mene. Osećaj da je to to, ono za čim tragam, čemu težim, ono što ne umem da čuvam u sebi, plašljivo i krhko. Osećaj da sam došla kući. Savršeni trenutak i duboki mir. Jesenji povetarac podiže lišće i lako ga vrti u krug. Čestice ozona trepere pred mojim očima , prašina sija kao najlepši kristali.... sve je magično... Razmišljam o tome kada je nestala ta magija iz mog života? Uvek sam imala dar da obične stvari u životu gledam drugačije, da iz rukava izvučem čarobni prah i pospem po svojoj svakodnevici, da ŽIVIM bajku . Kada sam postala previše ozbiljna za takav život? Kada sam počela da krivim nedostatak vremena , odbacila zadovoljstva i posvetila se obavezama, prihvatila ih kao teški jaram i umesto da letim lako iz avanture u avanturu, ja jedva hodam, pritisnuta težinom svoje svakodnevice, sve umornija i sve bezvoljnija. Sav moj život pretvorio se u jedno veliko MORAM, na koje celo moje biće vrišti NE MOGU. Sećam se da sam kao dete uvek birala sunčanu stranu ulice, živela na sunčanoj strani ulice. U nekom trenutku, pritisnuta obavezama, krenula sam drugom, mračnom stranom. Sve je isto - samo nema sunca !
Zadrhtala sam od hladnoće na tu pomisao. Stavljam ruku u džep svog starog mantila i prsti mi uranjaju u mekani prah. Oh, radosti, čarobni prah se lepi za moje prste. Žurim nestrpljivo , da što pre vratim Božanstvenu lakoću u svoj život. Izlazim iz parka i po navici krečem "drugom" stranom ulice, mračnom i hladnom. Vadim prah iz svog džepa, prelazim na sunčanu stranu , korak mi postaje lak, skoro poskakujem, ptičice pevaju i ja posipam čarobnim prahom svoju putanju.
понедељак, 7. септембар 2015.
SAN MARINO
San Marino je osnovan 301 godine. Bilo je to vreme progona hrišćana i jedan Hrvat sa Raba , po imenu Marin, klesar po zanimanju, zbog svoje odanosti hrišćanstvu , bio je prognan i utočište je našao preko mora u gradu Rimini. Na obližnjem brdu po imenu Titano, napravio je kapelicu i odlazio krišom da se moli sa ostalim hrišćanima. Mesto gde je sazidana ta kapelica čini danas jezgro San Marina. Država je samostalna , ima 32000 stanovnika i prostire se na 82 km2, podeljena je na devet malih opština i njeni stanovnici se smatraju veoma bogatim ljudima.
San Marino ima tri kule. Na 756 m. visine, na vrhu brda uzdiže se kula Gualta, što u prevodu znači, onaj koji čuva stražu. Na drugom vrhu brda sagrađen je dvorac Cesta, danas je u njemu smešten muzej oružja i treća kula, ujedno i najmanja, Montale iz 13. veka, imala je stratešku ulogu u odbrani od neprijatelja.
Dok je živeo u Riminiju i tajno se molio na obližnjem brdu, jednoj bogatoj ženi razbole se kći i Marin joj pomože da se devojka izleči. Žena je htela da mu se oduži i ponudila mu šta god poželi, Marin je poželeo to golo brdo i dobio ga je, a sa njim i potpunu zaštitu bogate gospođe. Stanovnici San Marina mu se danas mole kao svom Sv. Marinu, njegova statua se uzdiže u centru grada i , veoma je poštovan i posle ove priče krećući se gradom , ne možete se oteti utisku da njegov duh i dan danas luta San Marinom i bdi nad njegovim stanovnicima. Nismo odoleli svojoj želji da dotaknemo statuu Sv Marina i fotografišemo se u njegovoj senci, želeći da se osetimo bar malo zakriljeni njegovom veličinom.
San Marino nije u Evropskoj uniji , ali koristi evro kao valutu, čak ima i svoj evro sa grbom San Marina na poleđini. Zvanično njihov evro vredi isto kao i ovaj drugi, ali na sivom tržištu za 1 evro sa grbom San Marina dobijate 3 evra svugde u Italiji.
Stanovnici San Marina su veoma bogati i njihova država stoji iza njih u svakom pogledu. Njihova deca imaju besplatne knjige i besplatno školovanje, prevoz je besplatan. Struja je jeftinija nekoliko puta nego u Italiji, razliku u ceni plaća njihova država. Njihovi građani imaju veće plate od ostalih koji tu rade, jasno se daje na znanje ko je ko, odnosno, odakle je ko ! Postati državljanim San Marina praktično je nemoguće, a dokaz je jedna srpkinja koja je tamo udata i 40. godina čeka državljanstvo, a sada je već sigurna da , ako se to ikada i desi, biće posthumno.
Do San Marina stigli smo autostradom iz Riminija za možda četrdesetak minuta i odmah otkrili jedan od razloga njihovog bogatstva. Čitavim putem od Beograda, preko Hrvatske i Slovenije, pa kroz Italiju do Riminija toaleti su vrlo uredni i nigde se ne naplaćuju. Na parkingu San Marina nalazi se jedini javni toalet, plaća se 50 feninga i tako je jezivo izgledao da smo počeli da se hvatamo za tašne i uspaničeno tražimo papirne maramice. Komentar suvišan!
Duž staze kojom se penjemo nalaze se prodavnice. Sve je pripremljeno za Ruske turiste. Na vratima natpisi : " Govorim po ruski" , kada smo ušli i zapitali nešto na ruskom, ispostavilo se da trenutno nije prisutna prodavačica koja zna ruski. Sve u svemu , turistički kičeraj koji se skupo prodaje.
Kupujemo sliku od jednog uličnog slikara.
Šetnja do kule, malo prebrzim korakom .Zaostajemo za svojom grupom. teško je odoleti pogledu koji se pruža dole, na deo grada i gore, na statue, kule, zelenilo, muzeje....Stižemo do vidikovca, umorni.
Petnaestak minuta odmora, a onda lagano spuštanje, razgledanje. Prodavci nude da uđemo i pogledamo njihovu robu. Predah u jednom prelepom parku, ispod starih zidina i stogodišnjeg drveća. Vraćamo se do parkinga i tu nas čeka iznenađenje, trgovac Simone koji govori srpski : "Voli Srbija, voli Zana ( Žana je inače, naš vodič). Vise kupi, manje plati " Svi polazimo za njim u prelepu prodavnicu u kojoj obe prodavačice govore srpski izvrsno, jedna zato što je srpkinja koja živi u Riminiju, a druga Ruskinja koja je pored Simonea morala bar malo naučiti srpski. Ulazimo u autobus , kese šuškaju, isprobavaju se parfemi, naočari, satovi. Prati nas Simoneovo : Voli Serbia, voli Zana, vise kupi , manje plati...
Odlazimo iz San Marina puni utisaka, umorni i zadovoljni. Sv . Marin, kule, muzeji, pejzaži ostaju iza nas, ali na neki način, postaju zauvek deo nas.
Пријавите се на:
Постови (Atom)
















