недеља, 7. август 2016.

LJUDI LAŽI

Nisam sigurna ni da li je ovo tema o kojoj treba da pišem, tačnije o kojoj imam pravo da pišem. Međutim , moje misli me demantuju. Vrte mi se po glavi i prosto traže da budu stavljene na papir. Probala sam da razgovaram na tu temu sa svojom okolinom, ne bih li nekako dobila odgovor na svoje nedoumice, čula tuđe mišljenje, izgovorila svoje... ništa svi ćute, prosto nemaju svoj stav o toj temi, kao ni ja. Nema mi pomoći, moraću da progovorim, ne želim da se pravim da ne postoje, ne želim da ih ignorišem, niti da se pravim slepa kod očiju. Jeste lakše, jeste uobičajeno, ali mi se prosto ne da.

Ovih dana doživeh bliski susret sa jednim ljubavnim parom i sve bi verovatno prošlo kao obično letnje druženje, da taj par nije bio gej iliti dva muškarca u strasnoj ljubavnoj vezi. 

Stigli smo u vilu u kojoj ćemo letovati nekoliko dana. Ne znam šta nas je više oduševilo, dvorište puno zelenila, smokvi, lovora, limunova u senci starih maslina. Tuširanje odmah po ulasku u sobu i potom prva kafa na terasi. Maslinjaci se pružaju dokle god pogled dopire. Umorni od puta i zadovoljni što smo konačno stigli na svoje odredište. Čujem svog supruga kako na terasi priča sa komšijama. Čuje se ženski glas. Izlazim na terasu i zatičem ga u razgovoru sa dva momka, simpatična, otvorena za priču i druženje. Ostale terase se pune i razgovor lagano teče. Svi smo stigli danas , ko je odakle , veselo i lako, upoznavanje i planovi za naredne dane. 

Do kraja prvog dana svima je već bilo jasno da su dva momka par koji pokušava da glumi drugare. Prihvatamo ih , tako kako žele i pravimo se da ništa ne primećujemo. Uvek sam mislila da svako ima pravo da slobodno izražava svoje seksualno opredeljenje, pod uslovom da druge ne prisiljava na isto. Ostatak društva u vili je očigledno bio istog mišljenja kao i ja. Međutim, njima to nije bilo dovoljno, u želji da glume to što nisu, upadali su u naivne laži, dovodili sebe u neprijatne situacije, osećali se loše zbog svega i svima ostalima, bez obzira na iskrene simpatije koje smo osećali prema njima, ostavljali neki bljutav ukus u stomaku. Pokrivali smo ga šalama, smehom. Ta njihova želja da budu to što nisu i naša da se pravimo da ne vidimo to što je očigledno, zatrovala je naše druženje. Mislim da sam tada shvatila zašto mi nikada nije bio jasan cilj gej parade ili parade ponosa. Tu je sve postavljeno naglavačke. Nismo mi ti koji njih treba da oslobode stega, to nije u našoj moći. Oni su ti koji sebe treba da oslobode krivice, oni treba da shvate i prihvate svoju seksualnost, takvu kakva jeste.Sloboda nikada ne dolazi spolja. Ponos je duboko lično osećanje koje ne može biti dobijeno spolja , ono se radja i gaji duboko u čoveku i svi mi okolo i pored najbolje volje , prosto nismo u mogućnosti da ih učinimo ponosim i poštovanim. 

Volela bih da čujem i neko drugo mišljenje o ovome!

1 коментар:

  1. Potpuno si u pravu, besmisleno je živeti u laži i stideti se sebe, a tražiti od drugih da te oslobode tog stida. Kako možemo očekivati da nas drugi prihvate, ako nismo u stanju da prihvatimo sami sebe?
    Vesna - Home Chic Club

    ОдговориИзбриши